| O meni | Nastava | Znanost | Hobiji | Blog |
U tekstovima ispod navedeni su i obrazloženi principi mojeg obrazovnog rada, s obzirom na različite aspekte nastave, posebno u odnosu i uz kritički osvrt na uobičajenu praksu, a na poveznicama u meniju lijevo možete pronaći različite materijale vlastite izrade, uz određena mišljenja i objašnjenja, vezane za nastavu pojedinih predmeta iz kojih imam iskustvo predavanja, prije svega fizike.
U svojem radu s djecom, bilo na nastavi ili na instrukcijama ili u bilo kojoj drugoj prilici gdje prenosim znanje, osnovni princip i misao vodilja mi je da kod učenika (sugovornika) postignem razumijevanje. Razumijevanje samog gradiva, ali i razloga zašto se baš to gradivo treba naučiti, što je u njemu bitno i zašto.
Razumijevanje zašto bi se nešto trebalo učiti iznimno je bitno iz najmanje dva razloga: jer je puno lakše nešto raditi kada znaš zašto to radiš, a pogotovo kada u tome vidiš neku korist (tzv. intrinzična motivacija), ali i jer ti to omogućava da procjeniš na koji način i do koje razine nešto moraš naučiti tj. razumjeti. Taj aspekt učenja je prečesto u školstvu potpuno zanemaren, kod djece se ne razvija ta sposobnost procjene pa oni potpuno nekritički i bez razumijevanja “uče”, tj. pokušavaju zapamtiti, sve što su čuli, vidjeli, zapisali i pročitali, a s obzirom da je toga u pravilu ogromna količina onda nemaju vremena ni volje posvetiti se razumijevanju onoga što je temeljno i najbitnije, a što bi im olakšalo usvajanje svega ostaloga. Dodatno, kada bi imali tu sposobnost procjene puno manje vremena bi bacali na nepotrebno i neefikasno učenje, koje je zbog toga uglavnom i dosadno i stoga još manje efikasno uz stvaranje negativnih emocija prema učenju i znanju općenito.
Za postizanje razumijevanja gradiva smatram da je potrebno usvojiti samo one temeljne principe i osnovne ideje, po mogućnosti kroz primjere karakterističnih situacija iz okoline i iskustva, i onda to obogatiti ponekom dodatnom informacijom i zanimljivošću. Jednom kada učenik usvoji temeljne principe i ideje s relativnom lakoćom može samostalno dalje usvajati povezano gradivo, do one mjere do koje ga zanima. Usput, tih temeljnih principa i osnovnih ideja u pravilu ima vrlo malo, a i budu šire primjenjivi od samo tog gradiva i samo toga predmeta, što u konačnici i je svrha obrazovanja.
Od ključne važnosti za usvajanje znanja, pogotovo u formativnoj dobi i bez izrazite apriorne intrinzične motivacije, je da opseg, dubina, redoslijed i način iznošenja gradiva budu duboko i do detalja promišljeni kako bi učenik imao realističnu šansu u glavi izgraditi logički smislenu strukturu znanja koju onda može nadograđivati, na nju nadovezivati nova znanja povezujući ih sa postojećim. Jer osjećaj da nešto nema smisla (jer npr. nije dobro objašnjeno), da logički ne slijedi (jer je npr. napravljena pogreška ili nešto previđeno), da ti je za usvajanje toga potrebno neko znanje koje još ne posjeduješ (jer je npr. redoslijed gradiva loš) kod učenika uzrokuje frustracije i gubitak volje, posebno u toj dobi i kod novih generacija koje imaju sve krhkiju, slabiju i kraću sposobnost pažnje/fokusa, trpljenja nečega što im se ne sviđa i odgode zadovoljstva/nagrade. Najčešća posljedica u tim formativnim godinama je da učenici zaključe da je problem u njima, npr. da nisu za to sposobni ili da su zaboravili nešto što bi trebali znati, ili da ih jednostavno taj predmet i to gradivo ne zanimaju, i ostanu u to uvjereni.
Na žalost, moje mišljenje je da se o tome, općenito i na svim razinama (od ministarstva i službenih kurikula preko udžbenika do provedbe u učionici), vodi puno premalo računa i ne shvaća ključna važnost, posebice redoslijeda gradiva (kako unutar istog predmeta tako i među predmetima). Zbog toga sam za sve predmete koje sam predavao morao osmisliti i razraditi vlastite izvedbene kurikule koji značajno odstupaju od uobičajene nastave tih predmeta (a da su, naravno, i dalje unutar okvira određenih relevantnim propisima). Uz te kurikule često su išli i materijali (bilješke, prezentacije itd.) koje sam pisao i izrađivao, nekad samo za sebe, a nekad i uređenije kao određena skripta za učenike (npr. iz fizike), jer udžbenici uglavnom nisu sadržavali sve što sam mislio da trebaju i/ili na način na koji sam mislio da je prikladan i koristan. Te materijale možete pronaći na poveznicama za pojedine predmete (prije svega fiziku) u meniju lijevo.
Za usvajanje osnovnih principa i ideja mislim da u pravilu nije potrebno puno primjera i zadataka nego se vodim principom da je kvaliteta puno važnije od kvantitete. Smatram da je potrebno vrlo malo pametno osmišljenih i kvalitetno razrađenih primjera i zadataka, po mogućnosti stavljenih u kontekst stvarnog života i iskustva učenika, koji su dulji i zahtijevaju više koraka, ali podzadacima i potpitanjima učenika navode na ispravne korake, umjesto da ga samo “bace u vodu”. Takvim primjerima i zadacima bi se trebalo dulje baviti i na njima se zadržati dok učenik nije siguran da ih je u potpunosti razumio i točno riješio. Time se kod učenika razvija osjećaj istinskog razumijevanja, samopouzdanja i postignuća.
Na žalost, takvih je zadataka u pravilu vrlo malo u dostupnim zbrikama zadataka. Uglavnom su zastupljeni ili kratki zadatci, koji zahtijevaju jedan ili dva koraka i koji se lagano mogu razvrstati po “tipu” i lekciji, dakle koji ne povezuju veće dijelove gradiva i ne dozvoljavaju niti potencijalnu uporabu barem nekoliko “formula”, ili kompleksni problemski zadaci kojima većina djece ne zna niti pristupiti i od njih odmah odustaju. Zbog toga sam u svojoj praksi često osjećao potrebu ili nužnost da osmišljavam i izrađujem vlastite zadatke. Neke od njih, zajedno s nekim alatima koji mogu biti od pomoći u izradi vlastitih (ako ste nastavnik), možete pronaći na poveznicama za pojedine predmete u meniju lijevo.
Općenito smatram, suprotno prevladavajućoj paradigmi, da je rješavajući zadatke nemoguće naučiti temeljne stvari, jer su ti temeljni principi upravo potrebni za ispravno i smisleno rješavanje zadataka. Tim “vježbanjem zadataka” mogu se možda produbiti i razraditi postojeće razumijevanje i znanje, ali ono što se kod većine učenika u pravilu postiže je samo “šablonizacija” gdje učenici pokušavaju prisjećanjem i pogađanjem na osnovu sličnosti nešto “rješiti”, umjesto kroz razumijevanje i samostalnu, kreativnu i logičnu primjenu naučenih principa, pritom neefikasno, nepotrebno i nezadovoljavajuće trošeći ogromne količine vremena.
Ono što bi se rješavanjem zadataka moglo i trebalo postići je razvoj vještine rješavanja problema, koja je jedna od najvrijednijih vještina koje čovjek uopće može imati (možda i najvrijednija, ako ju se promatra u najširem mogućem smislu) i svakako bi jedan od glavnih ciljeva obrazovanja trebao biti razvoj te vještine kod učenika. No to je nemoguće postići rješavanjem tih uobičajenih, kratkih, “tipskih” zadataka jer su preduvjeti za razvoj te vještine, između ostalog, mogućnost dulje koncentracije na jednu stvar, sposobnosti zamišljanja i predstavljanja opisanih situacija, sposobnost rastavljanja kompleksnijeg problema na jednostavnije i postavljanja pravih pitanja itd.
Problem bi se mogao definirati kao zadatak koji na početku nema jasan i poznat slijed koraka koji dovodi do rješenja. Kao kada ti netko kaže što želi da napraviš, ali sam moraš otkriti kako ćeš to napraviti, i to kroz više koraka kreativno koristeći neko temeljno znanje koje znaš ispravno primijeniti. Oni koji tu vještinu nemaju ne znaju kako takvom apstraktnom problemu niti pristupiti, često ga ne znaju ga niti započeti pa vrlo brzo odustaju, ili pišu besmislice. Zato je tu vještinu vrlo teško steći i to se mora raditi vrlo postupno kroz stjecanje ranije spomenutih preduvjeta, a za to su, po meni, potrebni zadaci koji niti su standardni problemski zadaci, koji učenika samo “bace u vodu”, niti su oni uobičajeni, kratki, “tipski” zadaci, nego upravo pažljivo osmišljeni duži zadaci s puno podzadataka.
To je drugi razlog zašto sam osjećao potrebu izrade upravo takvih zadataka za vlastitu nastavu. (Ponavljam: neke od njih možete pronaći na poveznicama za pojedine predmete, prije svega fiziku, u meniju lijevo.)
Što se tiče dodatnih informacija koje se nadovezuju na osnovne principe i ideje, moje pravilo je da od učenika ne tražim da znaju ono za što smatram da nema velike vjerojatnosti i/ili potrebe da im dugoročno “ostane”, ali da im ponudim široki spektar informacija koje bi ih potencijalno mogle zanimati. Možda čak i spominjanjem nekih stvari koje trenutno ne mogu u potpunosti razumjeti, jer to nerazumijevanje (umjesto pojednostavljivanja do razine laži) istinski zainteresirane učenike može samo motivirati prema produbljivanju znanja.
Nije motivirajuće niti za razvoj psihe dobro misliti da si kompleksne stvari iz svijeta/društva/života/znanosti s 16 godina u potpunosti razumio, to život čini trivijalnim (uz to što je laž). Puno više utješna i za psihu zdrava je, po meni, spoznaja i stav (i istina) da su stvari kompliciranije nego se čine, pogotovo one koje te privlače.